Archive of Our Own ^beta

Chapter Text

Još je jedan savršeno sunčan dan u savršeno sunčanom kvartu negdje u Zagrebu. Ulica Jasmina doimala se mirnom i idiličnom kao i svakoga dana prije toga, i svakoga dana nakon toga, ali ispod površine nešto je opako ključalo. Spremala se oluja kakva će se u susjedstvu još dugo pamtiti i biti prepričavana jedino šaptom na kavama obijesnih trač baba. I također će biti spomenuta i na središnjim dnevnicima mnogih televizijskih kuća, naravno. Opojan miris jutarnje kave širi se Vilom Novak. U tri šalice stavljala ju je draga kućna pomoćnica Luce, jedino preostalo svjetlo atmosferom mračne kuće koja je nekada sjala kao plemenito i slavno utočište kraljice kvarta i njenoga, poput kakva psa vjerna mužića. Mila se odavno iselila i živi s ocem i njegovom zaručnicom. U dnevnom boravku sjedile su tri žene. Najvedrija od njih, Paula Lončar, puna je elana objašnjavala Emi kakve noktiće danas želi. Ema ju je bez riječi slušala jedino izrazima lica dajući do znanja da sluša Pauline zahtjeve. Malo je bilo prigoda kada je Ema bila tiha. Takvo što zaista se događalo svake druge prijestupne godine kada bi se pogodilo da retrogradni Merkur uđe u zviježđe Strijelca. Ukratko, bila je to vrlo neuobičajena anomalija. Za takvu je izuzetnost u ponašanju vjerojatno bila odgovorna ista ona sociološka činjenica koja je od Paule stvorila nasmijanu ženu koja je prštala od sreće.

„Joj! Strašno se veselim!“ gotovo kao hihot zvučala je Paulina obznana, „Reci mi, Ema, draga, što ćeš obući!“

„Uh“, puhne Ema s vidljivim daškom nervoze u držanju, „Mislim da, možda, pa… Mislim reći, možda bi bilo bolje da, znaš… Ostavimo tu temu za koji drugi put“.

„Ma svašta!“ prevrne Paula očima, „Pa ja sam sigurna da se Marta neće ljutiti! Ona je već odavno zaboravila na sve što se dogodilo. Ona je jedna divna i jaka žena… Sigurno je prešla i preko tog bezveznjaka, a i preko te zmije“.

Na to se iz tamnog kutka mračne Vile Novak iskrade tamna sjena. Laganim korakom prišla je dvjema ženama i sjela s njima. Sama je njena sablasna pojava ušutkala Paulu s čijega je lica izblijedio smiješak, a u očima joj je zaplamsalo puko divljenje pred nezgrapnom figurom nekad glasovite prijateljice. Emi je istovremeno laknulo, jer je Paula prestala daviti s temom za koju joj je razum govorio da u ovoj kući nije dobrodošla, ali isto tako, smrknuta prisutnost naočite sablasti davala joj je još jedan razlog da pažljivo razmisli o svakoj riječi koju će izustiti, o svakom pokretu koji će napraviti. Bila je u potpunosti svjesna toga da je u zadnje vrijeme, nakon svega što se dogodilo, a i nakon zeznute brakorazvodne parnice, Marta još nepredvidljivija nego što je bila. Još je od srednje škole bilo nemoguće razumjeti što se događa u njenoj glavi, no sada je njezin fitilj postao vrlo kratak, a teška, temperamentna narav također joj nije pomogla da zadrži društveni status u kvartu.

No unatoč svemu što je u zadnje vrijeme prošla i usprkos tomu što se izvana doimala gotovo potpuno slomljenom, Marta je i dalje zadržala dostojanstvo u svojim kretnjama, prkos u svom hodu i prezir u svom visoko podignutom pogledu. To je bilo nešto čemu se Paula beskrajno divila. Znala da je ona sama ne bi bila dovoljno jaka da prebrodi ono što je prebrodila njezina dugogodišnja prijateljica, međutim, u Marti je vidjela neizmjernu snagu, i to joj se na njoj sviđalo. Od srednjoškolskih dana nešto ju je na Marti silno privlačilo i, premda Paula nije znala to nešto imenovati, uvijek se držala svoje bliske prijateljice znajući da između njih mora postojati neki nevidljivi kanal, neka neopipljiva sila koja ih vuče da budu zajedno. I, iako je bila u potpunosti uvjerena u postojanje posebne veze između njih dvije, nije bila sigurna da taj odnos – njihovo prijateljstvo – Marta vidi na isti način.

„Luce, kad će više ta kava?!“ Martin prodoran glas služio je više kao upozorenje nego kao pitanje ili naredba, „Gošće čekaju!“

„Evo me, evo me!“ kućna pomoćnica nervozno je odgovorila pazeći da ne razljuti razdraženu gospođu Novak, „Ispričavam se“.

Predosjećajući da će krhka pomoćnica dobiti jezikovu juhu prodika, Ema je odlučila smiriti atmosferu prije nego što postane neizdrživa pa je pogled skrenula na Martu i upitala ju što danas može učiniti za nju.

„Kao i obično“, grubo, ali smirenije odvrati Marta usmjerivši pogled u pod.

Paula je znala da Marta nije pognula glavu zbog srama ili zbog kakva osjećaja krivnje što se iskalila na pomoćnici ili čega li već, nešto je drugo bilo posrijedi. Naprosto nije mogla zamisliti da se velika i moćna Marta nečega srami ili da se grize zbog nekog svog postupka, ona se Pauli jednostavno doimala previše savršenom za takvo što. U njezinim očima svaka je Martina zamisao imala smisla, sve što je radila bilo je besprijekorno i pomno promišljeno, a svaka je riječ probadala oštro među rebra i ravno kroz srce.

„Nego, djevojke moje“, digne Marta glavu i s osmijehom na licu pogleda Paulu i Emu smjesta popravivši ugođaj u prostoriji „Poslužite se! I Ema, čula sam kod koga si bila u četvrtak, jel' ima što novo kod njih?“

Ema se na trenutak skamenila. Kod koga je bila u četvrtak?! Nije valjda tad bila kod doktorice Vidović?

„Ah, kod Horvatovih?“ napokon se sjetila jedne od mama iz osnovne škole koju pohađa Mila, „Pa tako, ništa posebno“.

Naizgled nezadovoljna ovim odgovorom, Marta je podigla obrvu i na djelić sekunde prebacila svoj pogled na Paulu.

„Joj, pa zar nisu u tom dijelu kvarta, u toj ulici, mislim, sad počeli problemi s najezdom glodavaca?“ Martina srednjoškolska prijateljica shvatila je znak i vidjela svoju bogomdanu priliku, „Sigurno se gospođa Horvat požalila na to, jel' da, Ema? Pa to je baš strašno, u glavnom gradu da imamo takve situacije, nevjerojatno“.

„Ah, hah, pa da!“ Ema nije bila sigurna što da misli o ovom, za nju koja je još uvijek bila pod dojmom pomisli na doktoricu Vidović, neočekivanom pitanju, „Rekla je gospođa Horvat da su se stanari već organizirali oko deratizacije pa to ne bi trebao biti problem još dugo“.

„Sa štetočinama je često teško reći kada će ti se povući iz života“, javila se ponovno Marta, ovog puta zvučeći još zloslutnije i tmurnije nego prije, „Treba ih na vrijeme sasjeći u korijenu. Prije nego bude prekasno i zavuku ti se pod kožu i polako te izjedu iznutra. Tada je sve gotovo“.

Sad ni Paula nije bila sigurna kako reagirati. Ovaj ju je monolog previše podsjetio na njoj često besmislene i nerazumljive govorancije profesora Eduarda.

„Ah, to samo govori o onima koji upravljaju gradom“, kad ne znaš što odgovoriti da bi se nadovezao na sugovornika, izmisli neku svoju temu i nadoveži se na samoga sebe, tako je radila Paula, „Ne bi li se oni trebali brinuti o čistoći grada?“

„Ne znam za vas“, odgovori hladno Marta, „ali ja ću nabaviti otrov. Antikoagulant. Ne može se kupiti u Europskoj uniji, ali ja imam čovjeka koji će mi to sve srediti. Želim biti spremna za slučaj da se najezda proširi.“

„Pa jasno! To ti je pametno!“

Paula je još jednom bila očarana Martinim profinjenim postupcima odnosno ilegalnom trgovinom zakonom zabranjenih rodenticida, a Ema, unatoč svojoj govorničkoj vještini, nije bila sigurna kak se ubaciti u raspravu, a da razgovor teče uredno. Duboko unutra, nije mogla prestati misliti o svim okolnostima onoga što se nedavno zbilo između Marte i Olge, ali i onoga o čemu sada bruji cijelo susjedstvo.

„Ma, ako budemo imale sreće možda koji štakor uništi ono skoro vjenčanje! Ne bi li to bilo urnebesno?“

„Nemoj tako o našoj srednjoškolskoj prijateljici, Paula“.

Zabezeknuta, Ema nije bila sigurna je li dobro čula što je Marta upravo rekla. Nije ni sama znala što bi očekivala od Marte na spomen toga nadolazećeg događaja. Gnjev? Marta ga nikad nije pokazivala pred drugima tako neobuzdano. Ljubomoru? Marti ne bi bilo ni na kraj pameti da ikome da naslutiti da je ljubomorna na osobu koja joj je tako svirepi uništila brak. Žalost? Marta je previše ponosna da bi svoju tugu i svoj jad podijelila s vanjskim svijetom. Ali da naizgled brani Olgu od svoje najbolje prijateljice? U ovakvoj situaciji? Nakon svega što je učinila? Ema, koliko god dobro i dugo poznavala Martu, to nikad ne bi rekla.

„Pa dajte, ja se samo zezam“, u Paulinu glasu gotovo kao da se osjećao tračak posramljenosti zbog Martina prijekora, „Uostalom, bila bi šteta da tako važan događaj bude otkazan zbog tako nečega, a i kupit ću novi kombinezon samo za tu prigodu! I naravno, jedva čekam vidjeti kako ćete se vas dvije srediti za to!“

„Misliš da će vas pozvati?“

Emino je pitanje, postavljeno bez puno razmišljanja i iz smrtne znatiželje, bilo popraćeno neugodnom kratkom tišinom. Paula je šutjela jer je čekala Martin potvrdan odgovor, a Marta je šutjela jer se negdje unutar svog slomljenog srca ćutjela uvrijeđenom. Ne bi li bilo izuzetno i krajnje okrutno od Olge da Marti uruči pozivnicu na vjenčanje nje i Martina bivša muža? Možda je Marta to i, na kraju krajeve, zaslužila. Ono što je učinila prije dvadeset godina neoprostivo je. Jedino je pravo da joj Olga vrati istom mjerom. A Marti se iz nekog samo njoj poznatog razloga sviđala ideja prisustvovanja na tom prokletom vjenčanju. Možda joj se to činilo kao nekom zemaljskom vrstom Čistilišta gdje će se konačno riješiti tog silnog križa što ga već dvadeset godina nosi na leđima. Tako će joj biti oprošten grijeh što ga je davno počinila ne znajući u kakvo će zlo prerasti. A možda je samo trebala svojim očima vidjeti taj nemio bivaj kako bi se zaista uvjerila da se događa, da je to stvarno i da je njezinom braku sa Šimunom fakat kraj. Kada bi ih vidjela zajedno na oltaru, svaki bi atom njena bića bio svjestan zbilje, a duša bi joj dobila spokoj znanja da je gotovo. A možda je samo htjela prisustvovati kako bi kvartu poručila poruku da Kraljica Kvarta ne spava, da je još uvijek tu i da je se trebaju paziti bez obzira na to što možda nema takav utjecaj kakav ga je imala prije cijelog fijaska. Ako išta, poručila bi im da dodatno paze na svoje muževe.

„Pa naravno! Olga nam je prijateljica još od srednje škole! Normalno da će nas pozvati, zar ne, Marta?“

„Svakako“, sa smiješkom na licu i lepršavošću u riječju prozbori Marta, „Neopisivo se veselim!“

Chapter Text

Što se ili tko se to kvartom tako veselo i radosno kreće? Jesu li to vrtićka djeca ili kakav dostavljač što nosi Temu pakete oveće? Da su bezbrižna djeca već bi za sobom ostavila kakvo smeće, da je dostavljač već bi pobudio laveže pseće. Niti su bezbrižna vrtićka djeca niti dostavljač šeće, već to kozmetičarka Ema u ulicu skreće. Danas ima termin kod doktorice Vidović, pa gdje bi joj bilo veće sreće. Kod doktorice je uvijek bilo vedro, a atmosfera nikada nije bila ništa drugo osim opuštena. Iako je doktorica Vidović isprva postala njezina klijentica isključivo špijuniranja radi, Ema, dušica i druželjubiva kakva i je, brzo se zbližila s njom i njihov je odnos postao puno više od pukog odnosa Martine špijunke i predmeta Martine znatiželje. Olga je znala da se uvijek može obratiti Emi kad god joj zatreba kakav savjet i da će ju ona uvijek vrlo rado poslušati kad god bi joj trebala, iako nije mogla obećati da će njezine tajne stvarno ostati tajne. Upravo zbog savjeta ju je Olga i pozvala danas u kućni posjet. Ema toga nije bila svjesna, ali Olga i njezin zaručnik Šimun naručili su hrpetinu uzoraka tkanina između kojih nisu mogli odabrati omiljeni i upravo su za kuhinjskim stolom nadaleko i naširoko razglabali o tome. A tko je od ljudi koje Olga poznaje najboljeg oka za boje, uzorke i estetiku općenito? Pa tko drugi doli Ema. Stigavši pred Olginu kuću, Ema je zaustavila korak. Odjednom su joj u glavu navrle riječi koje je Marta jučer izrekla kad je s Paulom bila kod nje u Vili Novak.

„Nemoj tako o našoj srednjoškolskoj prijateljici, Paula“.

Martine zagonetne riječi odzvanjale su joj u glavi. Ema ih si nije mogla objasniti ni na koji smislen način. Što li je tu svojeglavu ženu navelo na to da Olgu, koja joj je preotela muža, odjednom ponovno naziva prijateljicom, a ne nekim pogrdnim imenom ili kakvom prostotom kako je to donedavno uobičavala? Nemoguće je da je Olgino otimanje Šimuna bila tek plitka rana koja je tako brzo zacijelila. A ipak, doimalo se kao da joj je Marta oprostila za to što joj je učinila. Čak se činila i kao da je uzbuđena za njihov veliki dan koji se tako strjelimice bližio.

„Neopisivo se veselim!“

Iako možda otprve Martine riječi nisu zvučale prijeteće, Ema je znala da treba oprezno postupati. Kako s Martom, tako i sa ženom u čije je dvorište baš ulazila. Znala je da Olga nekada bila najbolja Martina prijateljica, dakle ta isto sigurno nije skroz normalna. A vjerojatno je i silno nepredvidljiva baš kao i nekada slavna Kraljica Kvarta. Štošta je kozmetičarka tijekom svojih godina rada s različitim tipovima osobnosti naučila o ljudima i kako pojedine ličnosti dišu. Zaključila je iz već mnogo primjera da se ovakve persone u pravilu drže zajedno. Barem sve dok ne izmisle laži da bi si međusobno uništile živote i dok si ne preotmu supruge.

Ema, doduše, nije htjela da jučerašnje sjene terete današnji posjet pa je razbistrila um i opušteno zašla u dvorište kuće doktorice Vidović. Našavši se pred ulaznim vratima nije zastala kako bi pokucala ili pozvonila, umjesto toga samo je ušla i vedrim pozdravom najavila svoj posjet. Kad je spazio kozmetičarku, Šimun se vidno, pa ne baš prepao, ali sigurno je osjetio određenu dozu iznenađenja ili čuda. Činila mu se neobičnom misao da kozmetičarka ovako zalazi u Olginu blagovaonicu kao da samu sebe poziva u kuću. No to je za Emu i Olgu već bila uobičajena praksa, Olga je ipak pozvala Emu k sebi doma, zar ne? A u međuvremenu su postale i dobre prijateljice. Štoviše, Ema je sad bila jedna od tri osobe koje je Olga bez straha mogla zvati prijateljicama. Druge dvije bile su Davorka koja joj je pomagala u ordinaciji i njezina poznanica s faksa. I ne, tu nije ubrajala ni Anu ni Paulu. S njih dvije uvijek bi propitkivala svaki potez, kako svoj, tako i njihov. S njima je, ipak, redovito doručkovala ili ispijala kavu u sportskom centru nakon posla. Tek tako. Od toga nije dobivala apsolutno ništa osim minornih vijesti o susjedima i grandiozne količine stresa. I uistinu, druženje s njima samo joj je crpilo energiju jer s njima nikad nije bila sigurna na čemu je i imaju li one kakve skrivene paktove s Martom, hoće li joj zbog toga u Cedevitu potajno staviti laksative. Uvijek bi im motrila svaki pokret i pažljivo osluškivala svaki izgovoreni slog te vječito pazila što će i ona sama pred njima reći. No nešto ju je ipak tjeralo da to radi. Kakvu li je to izvrnutu srdžbu gajila prema njima još od srednjoškolskih dana i svega što su joj učinile onog puta na jezeru, njoj i profesoru Eduardu, da ju stalno gura prema njima dvjema? Ali i prema Marti, figuri koja je sada predstavljala bolan pad od slave? Unatoč tomu što se njih dvije nisu nalazile po kafićima i restoranima, Ana i Paula su joj, naime, bile jedina spona s propalom kvaziaristokratkinjom, Marta joj je, iz kojeg god razloga to bilo, rijetko napuštala misli. A Olga se pitala odzvanja li njeno ime Martinom glavom kad se ujutro probudi sama u krevetu, nalazi li joj se njeno lice pred ljutim očima kad ručak jede sama, klete li joj Marta bivanje kad uvečer, umorna od samoće, razmišlja o svemu što je sa Šimunom postigla i sve što su zajedno još trebali postići. Ili je možda Marta već to sve zaboravila i planira budućnost Kraljice Kvarta, ovog puta bez Šimuna i bez Olge na umu. Što ako je snažna Marta na bivšu prijateljicu i zaručnicu svoga bivšega muža već potpuno zaboravila? Olgu bi to boljelo mnogo više. Ali sada i tako nije mogla razmišljati o tome, valjalo je izabrati vjenčanicu, mjesto, što će se jesti, koji će bend doći, što će li oni pak svirati i još mnogo toga. Sva sreća da je imala Šimuna koji je vješt s organiziranjem stvari i eto pristiglu Emu koja će joj pomoći s estetikom.

"A evo te! Baš u pravi tren", okrene se Olga prema gošći, "Molim te vidi ovu haljinu!"

Olga je sjedila za stolom s katalogom vjenčanica u jednoj i šalicom jake kave u drugoj ruci. Njen zaručnik Šimun stajao je sa strane i razmatrao različite opcije cateringa koje se nude. Ema ih oboje pozdravi i zapilji se u časopis koji joj je Olga pokazivala. U njemu se nalazila slika vjenčanice nježne nijanse ružičaste. Vrlo slatka, vrlo mila.

„Prelijepa je!“, sa širokim smiješkom odgovori Ema, pitajući se potajno je li tako nježna boja zaista prava za ženu koja se petlja s oženjenim muževima i kida brakove, „Divno bi ti stajao taj kroj!“

„Sirena kroj, kažeš…“, zamišljeno odvrati Olga udubivši se još više u fotografije u katalogu tonom glasa koji je upućivao na nastavak rečenice, no Olga svoju misao nije dovršila.

„Pa da! Naravno da da! To je najbolji kroj za vitke djevojke, poput tebe“.

Olga se na Emino laskanje osmjehne i nastavi listati katalog tražeći nešto što će joj zapeti za oko. Kozmetičarka se smjesti za stol i pripremi sav pribor.

„A reci ti meni, Olgica, jel' imaš već nekakvu generalnu ideju kak bi željela da ti haljina izgleda? Onako nešto u kratkim crticama. Duga ili kratka? Bez šlepa, pretpostavljam. Jesi razmišljala možda već i o vrsti tkanine i tako tome?“

„Ma trenutno samo bacam neke ideje pa vidim što mi se svidi. Oluja mozgova. Metoda vruće olovke, što li već. Možda napravim i t tablicu. I onda na njoj primijenim takozvanu insert metodu, što god pomogne.“

„Kužim, kužim. Uostalom, to ti je najbitniji dan u životu, s takvim važnim stvarima ne treba se žuriti!“, Ema si nije mogla pomoći, a da se ne veseli silno zbog vjenčanja unatoč svim povezanim okolnostima, osim toga, nije njezino pravo da osuđuje prijateljicu zbog njenih postupaka s tuđim suprugom, „Ja mislim da bi ti čipka bila predobra“.

„Čipka?“

„Daa, naravno da može biti skupa, ali daj mi reci da ti ne bi bila savršena! Skroz onako otmjena, profinjena ko ti, baš ono ženstveno“.

„A mislila sam možda ipak nešto jednostavnije, nešto bez nekog specifičnog uzorka“.

„Aha, kužim“, razočarano odvrati kozmetičarka, „A til? On je dosta lagan. Ili možda saten, to je klasika i to s razlogom, sjajno izgleda. Trebaš se uvjeriti da će ti biti ugodno u kojoj god tkanini ti odabereš“.

„Vidjet ću još, ali puno ti hvala na prijedlozima, Ema“, s toplim, diplomatskim osmijehom odgovori Olga, „makar kad malo bolje razmislim, šifon je nešto što mi se sviđa“.

„A jel? Pa drago mi je to čuti. Da imaš neku ideju, mislim“.

„Prozračan je, lepršav je, nježan je, dakle idealan za toplo vrijeme. A i ne gužva se“.

„Definitivno te mogu zamisliti u svilenom šifonu!“

Šimun je u tom trenu Emi donio šalicu kave iz kuhinje, s obzirom na to da ju je njome Olga umom negdje na nekim oblacima iz stratosfere zaboravila ponuditi. Ema to Olgi, razumije se, nije zamjerila. Spremala se za dan o kojemu je toliko dugo sanjala. Vjenčanje s onim pravim događa se jednom u životu, i mora također biti neponovljivo i iz drugih razloga, sve pozitivnih razloga, jasno. Sve je valjalo isplanirati u najsitniji detalj kako bi sve prošlo glatko i točno onako kako se mladenka nadala. Sasvim je razumljivo da je sav cerebralni napor ulagala u to, a ne u neke smiješne sociološke norme.

„Hvala ti!“ zahvali Ema Šimunu na ovoj lijepo gesti, „A ti, Šimune? Kak tebi ide planiranje svadbe?“

„Recimo samo da će to biti najposebniji dan u životu moje drage!“ ove je riječi gospodin Novak gotovo otpjevao sav pršteći od ushićenosti, „Olga se može u potpunosti posvetiti haljinama i šminki, iako mi je prelijepa i takva kakva je“.

Na Olgin je obraz potom sletio njegov nježni poljubac, a Ema se samo mogla diviti uskoropečenom bračnom paru i njihovoj zajedničkoj sreći proizašle iz međusobne ljubavi koja nije uvijek bila tako nevina. Put im je bio trnovit, a staza duga, vijugava i bez putokaza, s mnogobrojnim usponima i padovima. Ali na kraju su se ipak izvukli, nekako. Jesu li zalutali u mračnu šumu progonjeni trima opakim zvjerima, jesu li na posljetku završili u prvom krugu, ili su došli do svjetla na kraju staze nije bitno. Jedino je važno da su sada zajedno. Da su zajedno i da imaju jedno drugo. Sada im više nitko nije stajao na putu, pa ni zlatne verige u obliku ljupka stara vjenčana prstena.

„Jeste se odlučili koji bend, ili bendove, ćete imati na svadbi?“ Emu su zanimale važne stvari, s obzirom na to da je ona duša svakog pravog partyja, „I kakvu će glazbu svirati?“

„To ćemo još vidjeti. Ali već sam sredio jednu firmu koja će nam iznajmiti napuhance za klince“.

„Pa to je baš lijepo! A ovaj, jeste već unajmili prostor? Koliko velik? Mislim, koliko biste ljudi uopće pozvali?“

„Trenutno razmatram nekoliko različitih opcija, no na kraju ćemo zajedno odabrati onu koja nam se oboje najviše bude svidjela“.

„Neku salu koja bude dovoljno velika za cijelo susjedstvu“, prekine Olga Šimuna, „Htjela bih da dođe čim više gostiju, da svi vide koliko smo Šimun i ja savršeni jedno za drugo i koliko smo sretni zajedno, bit će to divna svadba!“

„Oh, draga, u to uopće ne sumnjam!“ prevrne Ema blago očima, „Tako divni mladenci jedino zaslužuju i divno vjenčanje! A sa Šimunom uz svoju stranu ne moraš se uopće bojati da će išta biti prepušteno slučaju“.

„Znaš, ja ne želim da naše vjenčanje bude spektakl za druge“, uzdahnuo je tiše Šimun i okrenuo se prema Olgi, „Želim da naše vjenčanje bude nešto posebno. Za tebe“.

„Svakako da će biti posebno, uz tebe mi je svaki trenutak poseban“, šapne mu na to Olga, „Ali ako ti je toliko stalo do naše svadbe – do mene – saslušat ćeš moje želje“.

Šimun je klimnuo glavom i tiho se povukao u spavaću sobu. Ema je dugo sumnjala da ga je brak s Martom gušio jer je njezina riječ vazda bila zadnja, a on bi uvijek morao činiti kako je Kraljica zapovijedala, bez kompromisa. Njegovo se postojanje, barem u Eminim očima, često svodilo na puko ispunjavanju Martinih prohtjeva. Sjećala se da je čak i Paula jedne večeri kad ju je pripitu pratila kući izjavila da brak Novakovih nije ono što bi, po njezinom nestručnom, ali opet i donekle valjanom mišljenju s obzirom na to da je i sama udana, brak trebao biti. Kako nije poznavala ni Martu ni Šimuna kad su prvi put prohodali, nije mogla kazati je li brak iz ljubavi s vremenom prerastao u neki odnos drugačije naravi, neki odnos puno manje nalik na mutualizam. Znala je samo da je u takvom odnosu Šimun bio nesretan. Vjerojatno je dugo, dugo sanjao o ženi koja bi ga razumjela i pružila mu suosjećanje, toplinu. A onda je u njihove živote ušetala Olga i sve promijenila. Šimun je pao na nju kao što ti padne prosjek iz Matematike nakon testa iz algebarskih izraza. S vremenom je isto tako pao i utjecaj koji je Marta imala na Šimuna, pa njen utjecaj na mame iz vijeća roditelja, pa i njen utjecaj na kvart. I svemu je tomu razlog bila njezina nekadašnja prijateljica iz srednje škole. Olga je jaka, tvrdoglava žena sa stavom kojeg se ne boji braniti, a istovremeno je draga i uvijek se brine o tome kako se drugi osjećaju. Šimun je u njoj vidio izlaz iz svog nesretnog suživota sa sada bivšom suprugom, vjerovao je da se s njom konačno može osjećati ispunjenim. Ema se duboko nadala da mu se to i ostvarilo te da je i Olga zadovoljna i sretna s njim, iako su i oni, poput svakog para, tu i tamo imali koju razmiricu.

„Molim te, pripremi mi onaj jarko crven lak koji si mi pokazala prošli tjedan“, okrene se Olga prema Emi, „Razmišljala sam i o tome da ga imam na vjenčanju. Sviđa mi se“.

„Na vjenčanju? Taj crveni lak za nokte?“

„Da. Na vjenčanju, Ema“.

„Kaj ne misliš da je to malo, a kak bi to rekla, prežestoko za tu prigodu? Ne bi radije neki lijepi prozirni ili tako nešto pastelno? Imam ti jedan preslatki ružičasti!“

„Pa što ako nije tradicionalna boja za svadbe? Meni se eto baš sviđa“.

I Ema je Olgine nokte prekrila lakom crvenim poput svježe, još vruće krvi potekle iz otvorene rane koju je Olga tek trebala bešćutno urezati u tuđe srce.

Chapter Text

Maslac je moguće naći u mnogim receptima na Coolinarici. Njegova je možda najvažnija uloga u pripremi slatkih delicija dodavanje im bogatoga okusa. Posebna se aroma maslaca naprosto ne može oponašati drugim sastojcima. Maslac isto tako pomaže u podizanju tijesta. Također, važan je za stvaranje laganije strukture. On čini biskvit mekšim i baršunastijim u ustima. Kada se koristi pri pečenju keksi, čini ih mrvljivima, nježnima i takvima da se tope u toplini i vlazi usta. Tako je Paula djelovala na Martu. Iako je njihov odnos imao svoje uspone i padove, Paula bi se uvijek iznova vraćala na Martinu stranu. Navijek joj je bila vjerna pratilja, od srednje škole preko fakulteta pa sve do danas. Od vjenčanja s gospodinom Šimunom preko njihova stranom oku naizgled sretna suživota pa sve do propadanja braka i eto, na kraju, neočekivanog razilaženja. Što god da se u Martinom životu dogodilo, bila je svjesna da bi se gotovo uvijek mogla osloniti na svoju dugogodišnju prijateljicu i obožavateljicu. Čak i u krajnje nesretnim vremenima, Paula je u Martin život unosila osjećaj relativne stabilnosti i sigurnosti. Ona je bila ta konstanta koja bi joj se stalno provlačila u svim aspektima života bez obzira na nedaće koje su objema priječile put. Svojim je neupitno vjernim bivanjem Martu na neki način koji je samo Paula mogla opuštala, činila ju je popustljivijom prema susjedima i mamama iz roditeljskog vijeća te su njezine riječi namijenjene kućnoj pomoćnici bile blaže. Ukratko, Paula je bez ikakve muke Martu pretvarala u nježnu, osjetljivu ženu, baš kao što maslac kekse čini mrvljivima i tako krhkima. Koja je to nadnaravna sila kojoj je Paula bila izvor ni fizičari ni psiholozi vrlo vjerojatno nikada neće moći dokučiti. Uostalom, kakva li je to međuprivlačna sila nije ni bitno. Nekim pojavama ne treba dodijeliti ime, tako one ostaju moćne, mistične i samo im je ljudsko čuđenje gorivo. Ljudsko nagađanje daje im točno tu ljepotu koju su mnogi pjesnici opjevali. Ustvari, to je ljepota koja je dosta slična, ali je i istovremeno strašno različita od ljepote koju je Paula vidjela u Marti. Ta je uzvišena dopadljivost tjerala Paulu da čini ono što pri normalnom stanju uma ne bi nikada činila, ta ju je velelijepa pojava toliko puta nagnala da joj iz grla izlete poput bodeža oštre riječi namijenjene onima koji su na ikoji način ikada doveli u pitanje Martin status ili kakvim svojim djelima nanijeli štetu njenome ponosu. Osjećala je dužnost da ju brani od svih svim sredstvima kojima je mogla. Isto tako, silno ju je čuđenje famoznoj personi poticalo da gajeći u nutrini najtoplije ljudskomu srcu poznate osjećaje spjeva svijetle elegije. Žustri otkucaji Paulina srca kad god bi se našla u njenoj blizini skladali bi ritmično veseli jamb, a cijelo bi joj se tijelo opustilo i uživalo. Kad bi Paula u nekoj teoretskoj situaciji pisala invokaciju, ne bi se u njoj za pomoć obratila poput Homera boginjama i muzama, ne bi se ona ni poput Marulića njih odrekla pa umjesto njih zazivala Boga, ona bi, zasigurno, prve retke ispunila Martinim imenom. Toliko je njeno poštovanje prema njoj bilo. Takvo je neobično divljenje običan čovjek obično osjećao kad bi se našao pred nečim božanstvenim. Uzmite si za primjer Sagradu Familiju ili, iako je uopće zabranjeno o tome sanjati, dovršena Gundulićeva Osmana. No Paula niti je bila obična žena niti je ono što je osjećala bilo obično, a bome se nije ni tako osjećala pred nečim, ili nekim, što je bilo, ili tko je bio, božanstvenim. Njen nimalo sveti idol bio je od krvi i mesa, od hrskavice i kostiju, od gnjeva i pečalnosti, i upravo je stajao pred njom. Prijepodneva su im, prije no što pokupe djecu iz škole, bila rezervirana za zajednički pilates. I upravo je to bilo Paulino omiljeno doba dana.

„Šteta što ne možemo više raditi s onom trenericom“, izjavi Marta spuštajući na tlo svoju prostirku, "Bila mi je odlična".

„Da, totalno se slažem!“

Otkako je javnost, pod tim se misli na susjedstvo koje je Marti značilo sve na svijetu, saznala za aferu Mate Kolarića i Blanke Kos, trenerice pilatesa koja je svakodnevno dolazila u Vilu Novak održavati vježbe, sve se okrenulo naglavačke. Ponajprije zbog toga što je Mato bio Anin muž. To je izrazito kompliciralo stvari jer su i Marta i Paula bile Anine najbolje prijateljice, i to još od srednje škole. Kako bi održala status Kraljice Kvarta, Marta je cijelu igru morala odigrati sociološki korektno, što znači da je na svoju neizmjernu žalost bila prisiljena otkantati Blanku. Tako su djevojke ostale bez svoje omiljene trenerica pilatesa, a Vila Novak je izgubila redovitog gosta. Kuća je postala tiša.

„Kud se baš morala loviti za oženjenog muškarca“, Martine riječi pune osuđivanja zvučale su odsutno kao da govori o nekome drugome, „i to još s muškarcem naše prijateljice!“

"Da ti budem iskrena, ja ne kužim što ikoja od njih uopće vidi u njemu", odvrati Paula pokušavajući pridobiti natrag Martinu pozornost, "Obje bi mogle naći toliko bolje opcije od Mate".

Da je bila imala volje, Marta bi joj prokomentirala nešto pakosno za Tomu. Kako je Paula uopće mogla komentirati tuđe muževe dok je ona sama udana za tog stvora. On je jedan zaista osebujan lik. Često se Marta, prečesto, pitala kako je njezina najbolja prijateljica i odana sljedbenica uopće završila u braku s tako naročitom pojavom. Pojavom koja je naročita u svim negativnim kontekstima i na sve negativne načine, razumije se. Kako se odrasli muškarac s obitelji mogao cijelo vrijeme činiti tako izgubljenim u svijetu i u vlastitom životu? Ponekad si je Marta, kad bi zajedno sa Šimunom posjećivala Lončareve na večerama, što je sada prošlo svršeno vrijeme s obzirom na nedavne događaje, imperfekt dakle, u glavi postavljala pitanje je li to uopće isti Tomo kojega je poznavala u srednjoj školi. Jednostavno se čini toliko drukčijom osobom nego što ga se Marta sjećala iz srednje. Ljudi se mijenjaju i rastu, ali Tomo se toliko promijenio da ga čovjek ne bi ni prepoznao. I još pomisao da su on i Olga nekada hodali! Čisto nevjerojatno. Netko tko poznaje i Tomu i doktoricu Vidović ne bi se mogao načuditi činjenici da bi ta nesuđena veza vjerojatno potrajala i još mnogo duže da se nije zbilo ono što se zbilo onoga dana na jezeru tijekom školskog izleta i za što je bila odgovorna upravo Marta. Sjene Martine prošlosti svakim su se danom činile sve tamnijima i nad glavom joj je noću često visjelo pitanje jesu li se pravedno nadvile nad njom, jesu li više sile konačno prosudile da je došlo vrijeme da trpi svoju pravičnu kaznu vječne, beznadne tame za gnjusna nedjela koja je počinila. Hoće li uopće ikada ponovno pronaći danje svjetlo u toj tamnoj zbilji vlastitih ruku djela?

„Koje ćemo vježbe danas?“

Paula je često, baš kao i sada kada je postavljala ovo pitanje kako bi natjerala prijateljicu da se malo razvedri, sebe voljela zamišljati svjetlom u Martinu životu, i na mnogo načina, ona je to zaista i bila. Ona je nakon toliko godina provedenih blizu jedinstvene spodobe točno znala prepoznati kako se ova osjeća iz koraka, iz neke britkije izgovorene riječi, iz načina na koji je zakopčavala kaput. Svaki bi detalj primijetila. Svaki novitet u ponašanju, u govoru zapeo bi joj za oko ili za, u drugom slučaju, uho. Uvijek je znala kako odobrovoljiti Kraljicu Kvarta, prije nego što se ona na to prijestolje popela i nakon što je s njega onako neslavno bila zbačena. Kad god bi ona to mogla, trudila se svim silama i petnim žilama da se inače kruta Marta osmjehne – da može vidjeti taj divni osmijeh, makar i na sekundu – i tako joj uvede malo tople svjetlosti u dan. Svaki put kad bi joj uspjelo izmamiti iskreni smiješak na Martinu licu, Paula bi se osjećala posebno, jer to gotovo nitko drugi nije mogao postići. Vjerovala je da svojom pažljivom brigom sebi osigurava, malo po malo, specijalno mjesto u Martinom srcu samo za sebe, no u Martinoj tami postojala je druga svjetlost koja je sjala još jače i još vatrenije od Pauline.

„Ajmo probati nešto malo naprednije danas, ako si za“.

„E, i nisam uzela nikakve rekvizite nažalost“, nadoda Paula koja se nadala da će to odvesti današnji trening u smjeru nekih laganih vježbi za parove, „Nadam se da nije problem!“

Marti i tako nije bilo ni do kakvih pilates lopti ili elastičnih traka, htjela je samo malo razbistriti um, na koji način nije joj bilo bitno. Svašta joj se ovih dana motalo po glavi.

„Hajde stotica onda“, predloži na kraju Marta razočaravajući ipak Paulu, „Klasika“.

Zagrijavajući ovom na prvi pogled sasvim laganom vježbom tijela, obje su se žene mučile s nečim. Morilo ih je nešto što nije imalo veze s fleksibilnošću ili održavanjem ravnoteže. Marta nikako nije mogla prestati razmišljati o vjenčanju koje se bliži pa se zato grizla, a Paula je bila tužna što se Marta grize. Koliko god se Marta usredotočivala na preciznost svojih kretnji, nije mogla a da barem djelić uma ne posveti svojim strahovima. Paula je istovremeno pomno pazeći na ritmičnost i dubinu svojih udisaja i izdisaja jednako pomno pazila i na Martine koji su bili brži i plići nego inače. Zajedničko vježbanje obično ju je opuštalo i ispunjavalo joj nutrinu srećom što može provoditi vrijeme nasamo sa svojom omiljenom osobom, ali danas ju je samo deprimiralo jer nije mogla dokučiti što to točno muči Martu, i što je najgore od svega, nije znala kako joj pomoći. Nije vjerovala da je riječ o vjenčanju jer naprosto nije mogla pojmiti zašto bi se Marta osjećala loše što se, u Paulinim očima, riješila jednog silnog utega. Stoga joj je jedino drugo preostalo logično objašnjenje bilo ili to što je izgubila zavidan status Kraljice Kvarta ili moguća najezda miševa koja bi se mogla doseliti bliže njihovim kućama. Prvo je, razmišljala je, mogla odmah otpisati jer je u njezinoj glavi Marta uvijek bila kraljica i uvijek će to ostati, a bila je naivno sigurna da je Marti to dovoljno. Druga je opcija, međutim, bila daleko mnogo izglednija. I zato je Paula već pisala mail gradskoj upravi kako bi ih osobno izvijestila o tome što misli o cijeloj situaciji i objasnila im kakve ona ima negativne posljedice na njezine susjede. Šire gledano, ili jednostavnijim riječima opisano, solila im je pamet.

„Znaš, Marta“, obrati se Paula prijateljici dok je iscrpljena tražila svoju bočicu s vodom, „Ne moraš se ti ništa brinuti u vezi onih groznih glodavaca! Znaš, onih što su se udomaćili u ulici gdje su Horvatovi. Kontaktirala sam već gradonačelnikov ured, kad vide moj mail odmah će se baciti na posao!“

Marta iskreno nije znala kako reagirati na entuzijastičnu obznanu pa je zahvalila Pauli i ispričala neke besmislice u stilu kako je lijepo što ona tako brine o susjedstvu i ljudima koji tu žive, da joj svi vjeruju zbog toga. Pazila je da njezino pretvaranje stvarno zvuči kao zahvaljivanje, a ne kao da joj se zahvaljuje na učinjenom. Nije imala pojma kakav žar je tim riječima izgovorenima s pola mozga upalila u Paulinoj pažnje željnoj duši. I nije samo Paulino srce koje je potaknuto komplimentima veselo kucalo bilo toplo, obje su žene bile spremne za jedan dobar tuš prije nego sjednu u automobile i krenu do osnovne škole pokupiti djecu nakon nastave. Mila je za vikend običavala biti u Vili Novak kod majke. Pitanje skrbništva bila je zadnja tema o kojoj je raspravljala sa Šimunom. Nakon toga se više nisu ni vidjeli ni razgovarali. Nije za tim bilo potrebe. Nakon svega što se dogodilo i nakon sveg blata koje su bacali jedan drugome na ime tijekom brakorazvodne parnice, bilo je najbolje za sve uključene u tu prljavu priču da se udalje jedni od drugih, barem na neko vrijeme. Šimun je napokon dobio priliku izreći sve što je mislio, a potiskivao je sve ove godine dok je bio zatočen u kavezu s Martom okovan obećanjima koja je dao kao naivni klinac i zaključan ključem socioloških norma. No više se nije morao suzdržavati jer je u njegov  život ušla druga dama i oslobodila ga teških veriga. Rekao je on mnogo toga, ali Marta je imala neizmjerno više riječi za pokloniti mu, od kojih nije bilo ni jedne lijepe. Iako je više voljela primati nego poklanjati, ovo je bila iznimna situacija. Cijelo je susjedstvo razvod pratilo svim očima i svim ušima, svaki se dan na kavama govorkalo o kraljevskom paru koji su nekada svi gledali s ljubomorom u oku, a koji je sada tako nisko pao. I zaista, spali su na bijedno vrijeđanje jedan drugoga, međusobno psovanje imena i nečasno, ako ne i neljudsko ponašanje. Bilo bi glupo uopće razmatrati kome je zbog te nemile situacije bilo gore ili tko je veća žrtva, tko je supružnikovim riječima bio više pogođen, kad je od svih najviše patila baš Mila. Na početku fijaska često bi postavljala raznorazna pitanja na koja joj nerijetko ni Šimun ni Marta nisu znali dati pošten odgovor. I oboje su se zbog toga grizli. Ipak, bili su također oboje svjesni da ostanak u braku dugoročno ne bi imao smisla i da bi to također štetilo njihovoj kćeri, ne samo njima. Mora se, međutim, naravno napomenuti da ni jedan od njih dvoje nije služio svojim ponašanjem kao dobar primjer svome djetetu. Ali zna se kako se kaže, bolje je imati dobar razvod nego loš brak, iako je isto tako također i upitno koliko je to uopće bio dobar razvod. Sve u svemu, bilo je Pauli važno da je proces došao svome koncu, štoviše, bližio se jedan drugi proces koji slovi kao antonim ovome prethodno opisanomu, i naravno, najvažnije od svega bilo joj je to da je Marta ponovno poput ptice slobodna žena, barem je Paula to svim srcem svojim, svim duhom svojim i svim umom svojim silno priželjkivala.

I tako, svaka je sjela u svoj automobil kao uglancane dame visokog sloja koje i jesu pa su se uputile prema osnovnoj školi koju pohađaju Martina kći Mila i Paulin sin Noa. Srele su se zatim pred ulazom zgrade i nešto sitno čavrljale dok su čekale. Ništa osobito važno nije bilo rečeno u tih nekoliko minuta.

Za Martu je to bio tek tako neki razgovorčić s prijateljicom.

Pauli je to bila ugodna diskusija s osobnim antidepresivom.

Očarana Martinom blagoglagoljivošću, Paula je zamišljala taj isto jezik koji je tako britko izgovarao svaku riječi kako pleše u njezinim ustima. Slušala ju je kao što izgubljen čovjek sluša propovjednika, jer, koliko god da se trudila biti svjetlom u Martinu životu, Paula je puno više bila u ulozi moljca koji se opijeno drži svog izvora svjetlosti. No čuvši zvonki zvuk školskog zvona Marta je prekinula svoju propovijed samo Paulinom srcu namijenjenu i pogled s nje premjestila na školska vrata iz kojih su svaki čas trebale proviriti glave njihove djece. Fokusirana tako na ulazna bijela vrata osnovne škole Marta nije ni primijetila kakva se to prilika šulja s parkinga. Akoprem primijetila, ne bi reagirala. Ne bi znala kako reagirati. I tako više ni sama nije znala kako da se ophodi u prisustvu dotične osobe. Bi li joj ispsovala čitavo obiteljsko stablo unatrag petnaest generacija? Ne postoje te riječi ma koliko god proste bile kojima bi Marta stvarno mogla u zvuk pretvoriti što osjeća niti u hrvatskom jeziku ima leksem čiji je sadržaj toliko sirov da bi dostojno opisao bol koju nosi u duši. Bi li ju prebila na mrtvo ime? Iako joj je to zadnje na pameti, bome joj ne treba kaznena prijava trenutno u životu, a i već je provela dio dana vježbajući. Bi li ju onda jednostavno zalila vrlo zapaljivom tekućinom i posao dovršila jednom jedinom šibicom? Bila bi šteta te divne kovrčave kose… Što uostalom Olga i radi sad ovdje? Pa petak je. Mila provodi vikende u Vili Novak, kod majke. Kod Marte. Što li si je sad ova umislila da radi ovdje? Toliko se dugo nisu vidjele, još od parnice, ustvari, što li ju je moglo nagnati da se baš sad ponovno pojavi pred Martinim likom? Kakve su li joj se to samo crne misli motale po glavi? Teško da je jedna odgovorna doktorica kao što je Olga Vidović zaboravila koji je dan i pomiješala si u glavi termine kad je njen red da preuzme Milu, nešto je drugo moralo biti posrijedi.

Paula je naizgled osjetila prijetnju svojim nadljudskim osjetilima pa se bez osobitog razloga osim što joj se pričinjavalo da joj netko pogledom puše za vrat osvrnula preko ramena. Što je s druge strane ramena vidjela loše joj je sjelo zbog toga što je Olga učinila Marti, ali je istovremeno u srcu osjećala i dozu zahvalnosti zbog onoga što sada ima. Ukratko, dvojaki su bili dojmovi kad ju je ugledala. Bili su, međutim, dovoljno dojmljivi da Paula zine i ispusti tek tihi glas koji je pronašao put do Martinih ušiju. Marta se primijetivši da je Pauli nešto zapelo za oko okrene prema njoj u pokušaju da nasluti što je to zaintrigiralo pažnju najbolje joj prijateljice. Uvidjevši brzo da joj je pogled usmjeren prema parkiralištu, i Marta se znatiželjno okrene u tom smjeru. Zanimljivo, ono što su njene smeđe oči prvo uočile nije bila silueta njezine nekadašnje srednjoškolske prijateljice i buduće žene njezinog bivšeg muža, već SUV koji je doktorica vozila. Nije bila sigurna odakle joj je to specifično vozilo poznato. A onda joj je sinulo. Sinulo joj je koliko je puta zamišljala da se usred noći iskrade iz kuće i pod okriljem se noći došulja do jednog određenog dvorišta gdje to vozilo stoji kako bi ga zapalila. Ne zbog neke izričite mržnje prema tom modelu jer joj je bio ružan ili zato što je bila ljubomorna na marku, a bome ni zato što joj je smetalo kakvu vrstu goriva automobil proždire kako bi radio. Problem je bio u tome što je vlasnica tog SUV-a doktorica Olga Vidović. Vrlo jednostavan razlog, zapravo. Većina naših osjećaja pa tako i želja i strahova svoje korijenje ima u izvornim, prirodnim, gotovo životinjskim nagonima. Zato je Marti srce počelo jače udarati, a krv joj se pod kožom užarila kao tisuću sunca. Nije to ništa odviše kompleksno, ljudi su u svojoj samoj srži samo divlja zvjerad kojoj se stalno po ćoškastoj glavi mota kako će dozlogrditi drugima na način da to istoj zvjeradi to bude od koristi. Takav je bestijalan poriv doveo i Olgu na ovo mjesto u ovo vrijeme. Samo ju je surovo htijenje da poput kakve jake kiseline nagrize i ono nešto malo što je od Martina ponosa ostalo natjeralo ju je da se pojavi pred osnovnom školom. Očito joj nije bilo dovoljno što ju je uništila ukravši joj supruga koji joj je godinama bio onako vjeran, to je bila tek prva kap krvi koju je Olga okusila. Ta je kap tek probudila neutaživu glad u Olginoj utrobi.

„Što si ona umišlja tko je?!“ zapita se glasno Paula, „Sigurno se namjerno pojavila sad!“

„Jao, daj ohladi“, odgovori joj Marta nervoznim tonom glasa iz kojeg je bilo poprilično očito da je ona sama ta koja bi trebala ohladiti, „Možda se samo zabunila. Pomiješala dane, što li ja znam“.

„Ma sigurno…“

U ovom je trenutku Marta počela u sebi zazivati sve svetce čija je imena poznavala moleći da se Mila čim prije stvori pokraj nje da čim prije odu dalje od ovog paklenog mjesta. Dok je Marta tiho molila, Paula je u glavi sastavljala cijeli monolog koji će održati Olgi da ju priopći koliko je sociološki nekorektno da se uopće usuđuje svojim mizernim postojanjem ući u blizinu Marte i njezine sjene s obzirom na to koliko je malo vremena prošlo od svega što se zbilo. Netko ju je morao spustiti na zemlju, očitati joj bukvicu, i to je, razumije se, morala biti Martina vitezica na bijelom konju poznatija pod imenom Paula Lončar.

I tako, Olga se sigurnim korakom punog sebe približavala dvjema ženama s kiselim, gotovo prkosnim osmijehom na licu. Paula je u želji da ju zastraši još i prije no što joj uopće izrecitira sve što joj ima za reći iskesila zubiće i spustila čelo poput kakve grabežljive zvjerke koja se sprema zaskočiti plaho, zalutalo stvorenjce. Nadala se da će se Olga okrenuti i otići od njezine Marte čim vidi te strahotne oči pune čiste jarosti. Doktorica Vidović je, međutim, bila previše fokusirana na lice nekada slavne Kraljice Kvarta. U narodu bi se reklo da je Marta izgledala šlagirano. Kad fakat je. Nije jadnica imala pojma kakvu je facu radila sa svojim visoko podignutim obrvama i širom razjapljenim ustima. I još je k tome, da slika bude jača, njezina koža postala blijeda poput krpe. Njezine zjenice ipak nisu otkrivale ni odbojnost ni strah ni gnjev ni iznenađenje ni gađenje. Više je to bila neka mješavina osjećaja koja se izmjenjivala u Martinoj nutrini poput plinova u plućnim krilima, i to su sve bili nekakvi osjećaji koje Marta ne bi znala imenovati ni da pokuša. Možda im ne bi znala ime, a možda bi ju neka više sila priječila da im ime izusti.

„Dobar dan, drage moje!“

Zvonki je Olgin glas upečatljivog naglaska zvonko odzvanjao Martinim ušnim kanalićima kao što zvonko zveckaju tonovi violine iz Paganinijeve La Campanelle.

„Što radiš ovdje?! Petak je!“ strogo opomene doktoricu Vidović Paula dajući joj pritom uvid u sociološku činjenicu da ovdje i u ovom trenutku nije krajnje poželjna, „Jesi si dane izmiješala ili nešt?“

Olga se nije ustručavala. Njezin je inatljiv osmijeh otkrivao da se pojavila pred osnovnom školom s namjerom, a Paula je mogla samo nagađati kakva je to zlobna zamisao bila. Svakako se osjećala odgovornom da nekadašnju prijateljicu odvrati od toga da na bilo koji način naudi njezinoj trenutnoj posebnoj prijateljici.

„Znam da je petak, draga. I znam da nije uobičajeno da dolazim na petak jer sam svjesna da onda naša Marta dolazi po Milu nakon škole“, odgovori na prijetnju Olga više obraćajući se šlagiranoj Marti nego samoj Pauli, „Upravo sam zato i došla danas ovdje. Znala sam da ću ovdje naći obje“.

Marti je srce spalo u pete. Na nekoliko je trenutaka zaboravila disati. Kradljivica njenoga muža koja ju je tako divljački ponizila pred cijelim susjedstvom i otela joj sav ugled imala je petlju tako joj se obratiti iako je prošlo toliko malo vremena od tog fijaska koji, ako se pita određene pojedince, i dalje žustro traje.

„Zapravo, htjela sam vas nešto pitati“, nastavi Olga svisoka, „a znala sam da bi bilo nezgodno kad bih ti tek tako banula na kućna vrata, zar ne, Marta?“

Da, bilo bi nezgodno. Bome bi bilo nezgodno da se pojavi na kućnom pragu svoje najbolje prijateljice iz srednje škole, a s čijim je bivšim mužem totalno slučajno završila. Marta je ipak i dalje šutke slušala što Olga ima za reći bojeći se što slijedi i ne znajući kako da cijelu stvar prekine.

„Nego“, zasikće Olga uzdahnuvši, „Marta, bi li…“

No Olga ne uspije dovršiti svoje pitanje jer se na ponovni spomen vlastita imena Marta trgne iz stanja granične besvijesti i na klecavim se nogama okrene od dviju žena. Ni pozdrav ne izrekne. Kretnje su joj nalikovale naglim pokretima koje bi radila ošamućena srna nakon što ju je tresnuo auto, a ona je nekako ponovno ustala na noge, bila ona mrtva ili živa ili nešto između što hoda između dvaju svjetova. Čak je i takvim nesigurnim hodom Kraljica Kvarta uspjela među djecom koja su baš izašla iz zgrade osnovne škole pronaći svoju kći čiju je nježnu ručicu čvrsto, ali toplo uhvatila svojom. Paula nije mogla vjerovati što vidi. Bilo joj je nezamislivo da se njezina omiljena susjeda tako bojažljivo povukla pred ličnosti poput doktoričine. A Olga je bila jednako toliko iznenađena što je žena koja je nekada činila sve što je bilo u njenoj moći da se dokaže cijelom susjedstvu samo tako pobjegla pred njome, od svih mogućih trenutaka u njihovim nevjerojatnim nitima povezanim životima kud je baš sada pobjegla kad ju je Olga morala pitati nešto toliko važno.