Work Text:
Možda dodješ, kad ti dodje
Kada sve te jednom prodje
Iz telefona se čula nježna melodija, sklopljena od salivenih emocija i poznatog glasa.
Nijemo je gledao prema obali i divljim morem koje se pjenulo valovima juga.
Pjesma je dolazila kraju, kao i njegova nonšalantnost.
I po svijetlu i po mraku
Bar da poželiš noć mi laku
Baci čašu od sebe prema moru, razbije se uz asfalt sijajući se kao suza Sv. Lovre.
Zar je moguće, da netko nedostaje, sad, nakon toliko godina?
Ubit će ga ta fantazijska percepcija prošlosti.
Ponekad osjeća kao da ne može disati, jedini među tolikom ruljom.
Nema zore, nema dana. Samo tmina i prkos.
U očima nekih je Herakles. A ustvari samo sivi sokol slomljenih krila.
Skupilo se mnoštvo svega, od negativnog do pozitivnog. Ponekad je tanka granica.
Naviru teška sjećanja i tijesno mu je u tamnoj koži poljubljenoj suncem. Pobjegao bi da može.
Lažan osmijeh je najlakše nabacit. Svaki moment, naučio je to.
Ali postoje trenuci, poput ove večeri. E tada unutrašnja samoća udara na najjače.
Vrisnuo bi, ali mu grlo ne da. Boji se, lud je grad.
Vrime nije moguće vratit. Šutnja stvara uvijek nove misli, nove scenarije, nove strahove i nova svitanja.
Ponekad doluta nazad u neke teže, krvave dane.
Pa se probudi tako sav u znoju. Misli mu okupane krvlju, drugih, ne njegovom.
Tad mu najviše fali.
Umjetna inteligencija odluči sama nastaviti sa mukotrpnom seansom
i začuju se još ljući stihovi
Kad se nemir odluči
da me napije od sjećanja
Sklope se nacrtane usne oko filtera kratkog Camela i potegnu dim
Žeravica sjaji bojom jantara u noći
Otkašlja se i napravi gutljaj gorkog viskija
.. da zaboravim…
..da se pomirim sa svim, pomirim..
Bit će bolje. promumlja
Ustane i iscrpljeno odustane od svega.
Te noći spava svemiru i svijetu okrenut leđima, on i njegova iluzija od života.