Work Text:
Kad zatvoriš oči, možeš da osjetiš sunce kako ti golica kožu, da okusiš so duboko iz plavog mora Kotorskog zaliva i da u mislima vidiš talase preko kojih su se obrisi planina lomili po površini kao u ogledalu.
U pozadini, Strahinja je mogao da čuje samo udaljeno zveckanje jedrilice negdje daleko u zalivu i povremeni šum borova iznad male skrivene plaže gdje su našli svoj mir.
I baš tada osjetio je kapljice na svojoj užarenoj koži. Hladne. Razigrane. Kao da je more došlo po njega i povuklo ga nazad sebi.
„Lazare, prestani.”
Otvorio je oči i ispred sunca ugledao svoju zvijezdu. Nasmijanu. Mokru. Sjajnu od mora. I umjesto da nestane, Lazar se samo spustio pored njega i bez razmišljanja naslonio glavu na Strahinjine grudi.
Strahinja je duboko udahnuo, pokušavajući da ostane dovoljno namršten na momka koji se sada još glasnije smijao.
„Isto si kao neki deda.Trebalo bi da budeš sportista.”
Podigao je glavu tek toliko da može bolje da ga vidi. Strahinja je samo prevrnuo očima „Pa nisam vaterpolista.”
Zauzvrat je dobio još jedan osmijeh. Onaj bezobrazni koji je samo Lazar imao.Ustao je naglo, protegavši se na suncu prije nego što je dobacio: „Nisi. Oni su zgodniji.”
Taj komentar mu je momentalno privukao pažnju i prije nego što je stigao da razmisli, tijelo mu je već krenulo za njim.
Još smijeha. Onog koji ne prestaje čak ni kad pokušavaš da ga zaustaviš. Zaraznog. I uvlačilo je Strahinju za sobom dok je jurio preko vrelog pijeska do usijanog kamena ponte.
Na kraju se Lazar okrenuo prema njemu, hodajući unazad uz širok osmijeh.
„Pa dobro sad…kad si ležao tako zgodan ja sam samo želio da znam đe se kupaš…” Namjerno je razvlačio crnogorski naglasak, jedva zadržavajući smijeh dok se Strahinja približavao. „Đe školjke skupljaš, đe gaziš ježa, ah!”
Sljedeće sekunde bili su u svemiru. Plavom. Dubokom. Gdje nije bilo ničega osim talasa, sunca i njih dvojice. Tamo gdje je samo Strahinja mogao da baci Lazara pod vodu dok se ovaj gušio od smijeha.
Kada su izronili, Lazar se odmah uhvatio za njegova ramena, još uvijek se smijući dok mu je mokra kosa padala preko očiju.
„Moraš da prestaneš, inače će još neka Crnogorka da nas zaskoči iza onog žbuna.”
Istina je bila da su privlačili pažnju otkako su stigli. Djevojke su ih gledale na rivi, po plaži, čak i dok su kupovali sladoled u gradu. I uvek su bili pristojni. Strahinja više nego Lazar, koji bi obično samo uzeo njegovu ruku i odvukao ga u suprotnom smjeru.
„I šta ćeš onda?” šapnuo mu je Lazar blizu uveta. Pa nastavio tiše „Kad te pita je l’ ti ovo dečko ili samo drug?” Strahinja ga je pogledao.
Očima boje mora. Sunce na mokroj koži. I poljubio ga. Jasno. Snažno. Sigurno.
Kada su im se usne razdvojile, Lazar je već pokušavao ponovo da ga privuče sebi. „Poljubiću te ovako,” promrmljao je Strahinja odgovor.Ali nije stigao da završi prije nego što ga je Lazar opet poljubio.
Možda je ovo raj, pomislio je Strahinja dok su se talasi lomili oko njih.Možda bi trebalo da ostanu ovdje.Da kupe malu kuću negdje uz obalu. Jeftinu barku. Da plove kad god požele i nestanu od ostatka svijeta. Ipak je ovo bila Crna Gora. Zemlja gdje je istopolni brak dozvoljen i Strahinja bi mogao da gleda prsten na Lazarovoj ruci kako se presijava čitav dan.
Kada je otvorio oči koje je držao dugo nakon što je Lazar prestao da ga ljubi. Gledao ga je onim svojim radoznalim pogledom.
„O čemu razmišljaš?”
Strahinja se nasmijao i dodirujući njegove obraze „Pa o tome đe se kupaš.”
Lazar ga je odmah gurnuo nazad pod vodu uz glasan smijeh koji je odzvanjao cijelim zalivom.