Work Text:
Proljeće je tek krenulo. Sporo, sporije od klice koja niče iz trulog lišća, još nije zelena, to će doći kasnije, nego bijela, boje svega tek rođenog. Sjećam se tog četvrtog dana kada se konačno rasvijetlilo i ono što mora biti bijelo postalo je bijelo, jer je marljivo, novo sunce darežljivo širilo svjetlo, i sjene su bile tamnije od svemirske praznine.
Mislim, naravno, na ono političko proljeće.
O nečemu se već raspitivalo na sjednicama. Netko je bio zabrinut. Netko je otpjevao himnu u glavi, ozbiljno i sporo, kao Vječni Spokoj, misleći kako će uskoro biti zabranjena, kako će mu sve biti oduzeto, a ono što će ostati bit će zauvijek skrnavljeno. Ipak većina ljudi nije znala ništa.
Nije bio najavljen štrajk, ali zagrebački je tramvaj linije Zapadni kolodvor – Savska cesta vozio izuzetno sporo, na postajama stajao predugo, otvorenih vrata po takvoj hladnoći.
Po zanimljivom spletu okolnosti tramvaj je vezan uz proljeće, naravno, političko, tada još mlado i neprimjetno.
U tom tramvaju četiri su osobe, odnosno jedan vozač i tri putnika. Nije puno, ali subota je, još dosta rano. Prvi put se to četvero našlo na istom mjestu, ali ne zadnji, kako to obično biva s putnicima i prolaznicima koje je slučaj na trenutak spojio, već će sve zajedno završiti još jednom, neka četiri – vidiš, opet isti broj! – mjeseca kasnije na zagrebačkom Trgu Republike, koji ti valjda poznaješ pod drugim imenom.
Vozača boli koljeno, i boljet će ga i tog dana, ali ipak će doći, obučen u kravatu i odijelo, pretoplo za svibanjski dan. Neće ostati dugo – zbog koljena – reći će sebi, mada znam da će mu biti jednostavno dosadno. Mislit će, onako šutljivo kao da i od samog sebe krije tu misao, da su govori kroz godine sasvim izgubili tu vatrenu moć koju su jednom posjedovali. Vruće će mu biti pod pazusima, a ne u srcu, a to nije isto, mada je u ljudskim tijelima jedno blizu drugog.
Poznat mi je, sjećam ga se još iz Španjolske, iz 1936. godine, bio je jedan od jugoslavenskih Španjolaca, mada je i pred kraj rata znao reći samo No pasarán i Hijo de puta, evo ti Španjolca. Sve otada ga koljeno i boli. Nosio je na čelu pečat smrti, ti valjda ne znaš kako to izgleda, onaj veliki i ružni, a sam je bio mlad, reklo bi se i zgodan, iako ja to ne razumijem. Pokušala sam taj pečat izbrisati, znaš kako majka pljune na kraj pregače pa riba djetetu lice sve dok se dijete ne rasplače i ne postane još prljavije. Tako je i pečat postao još veći i ružniji. Da sam se znala plašiti, plašila bih se da će ga sada naći još gora smrt, da će mu iznutrice visjeti negdje kao božićni ukrasi.
Preživio je, vozio je tramvaj u Zagrebu.
Preživjet će i proljeće, jer nitko u proljeće zapravo ne umire. Mislim opet na ono političko.
Zgazit će ga kasnije auto. Zgazit će ga kola, ako ti je važno. Nekome će stvarno stati do toga, pa mislit će taj da je bio zgažen namjerno, govorit će svakom tko bi ga slušao o brzini i o smjeru kretanja, a najviše o pločici i oznakama, poslije crvenim od krvi. Znam, namjerno ili ne, ali reći ti neću.
U tramvaju su dvije žene, jedna sjedi nasuprot drugoj. Jedna ima tamnu kosu dok je druga plava, te su suprotne još u mnogim stvarima, u stavovima, sitnicama i golemim životnim pojmovima.
Prva će doći na Trg Republike iz ljubavi, samo ne prema državi, već prema mladiću, kome će na prvom mjestu ipak biti politika, na drugom mama, a tek na trećem ona. To će za nju biti sasvim u redu jer nikad nije očekivala da će je itko voljeti s istom snagom te je vjerovala da će njezine ljubavi biti dosta za dvoje. Proljeće je bilo zadnje što ju je zanimalo, ali joj to ne zamjeram. Nikome ništa ne zamjeram, čak i kada bih trebala.
Bit će njezine ljubavi dosta za puno više nego dvoje jer će voljeti često i svaki put kao prvi, s vatrenom vrućinom. Živjet će na tri kontinenta, tečno će govoriti četiri prava jezika i još jedan, šutljiv i razumljiv svugdje, za koji su potrebni usne i jezik, ali ne zvukovi.
Smrt će dočekati u svom krevetu, s istim znatiželjnim predosjećajem s kojim je dočekivala muškarce i ponekad žene. Umorna kao poslije dugog dana, okružena sjećanjima, sjenama koje je poznavala. Sjetit će se, vrlo kratko, i proljeća pri samom kraju, i tramvaja, i tog mladića s trga. Neće se dosjetiti samo njegova imena, a ja joj to neću napomenuti. Nisu imena važna.
Drugu će ženu, naravno, dovesti mržnja. Znaš ti prema čemu i štoviše kome. Čista i jarka mržnja, koja se ponekad rađa u ljudima bez ikakvog razloga, samo iz njihove prirode. Brzo će shvatiti da neće od javne rasprave i govora nastati ništa, niti od zastavica ili pjesmica, da je nitko ne razumije, da nitko, nijedan na cijelom trgu, ne zna mrziti kako samo ona zna. Osjetit će strašnu samoću, veliku kao svemir, bijes i slabost, mada znam da nije slaba, barem ljudi bi rekli da nije.
Doći će negdje još jednom, dvadesetak godina kasnije, gdje će bez suvišnih riječi dobiti pušku.
S puškom u ruci osjećat će se na isti način usamljeno i bijesno, ali više ne slabo, te će prvi put u životu biti sretna. Prvi put jer sreća i mržnja kod ljudi rijetko idu zajedno. Bit će ludo sretna spavajući po rovovima i pucajući. A najsretnija će u životu ipak biti baš u svom zadnjem trenutku, golih grudi i nespretno prerezanog vrata, kada će misliti sve dok može, da je bila u pravu, u pravu, u pravu, a to je najbitnije, da je mrzila iz pravog razloga, jer su joj oni – pljunut će krv – na kraju krajeva učinili ono što jesu.
Nisam vidjela kod nje isti pečat smrti kao kod vozača, ali nikad je nisam pomno gledala u lice, na kojem su se posebno isticale oči boje nemirnog mora, onakvog kakvo je najviše voljela. Kakvo još uvijek voli.
Kakve su ti boje oči?
Vidiš, samo se pravim da me to zanima. Međutim, jedino što me zanima spletovi su okolnosti, tanke niti kojima je sve u svijetu povezano. Što je tanja nit, to je zanimljivija.
Nit između violinista tamne puti i duga prezimena koji je jedne svibanjske noći – vidiš, opet isti mjesec! – svirao violinu toliko lijepo kako više nikad u životu neće, a godina je bila, znaš, 1945. Nit koja povezuje njegovu glazbu i mladi par koji ga je slušao, sve dok ona nije odgovorila Ajde na njegovo Ajmo, pa su se popeli na tavan, gdje su vodili ljubav. Tavan sličan onome gdje se mjesecima krio violinist.
Dijete, ako bude muško, nadala se ona, imat će snažne rudarske ruke, kao očeve, a ako bude žensko, spretne krojačke ruke, kao njezine. Bit će pošten član društva, cijenit će rad i nikada neće zaboraviti ono što se zaboraviti ne smije.
U tramvaju stoji i drži se za rukohvat iako ima puno slobodnih mjesta. Ruka mu je mala i tanka, netko bi rekao, ženska. Jedini rudari do kojih mu je u životu stalo su oni smeđi s novčanica od petdeset dinara. Nije sasvim beskoristan kao ptica nebeska, mada ni ptice nisu. Njegov alat je nalivpero, dakle, novinar je. Kaže se da dobro piše.
Doći će u svibnju na Trg Republike, gledat će, slušat će, te će u mislima sastavljati članak, složenim rečenicama koje će kasnije samo prenijeti na papir. Bit će to njegovo remek-djelo, baš kao što je bila jedna polka koja je uzrokovala njegovo rođenje. Izgubit će zbog članka posao, brzo i zauvijek.
Pisat će o svemu i svačemu samo da bi zaradio koji dinar, pit će previše, sve što se pije pa onda, čim mu novca ponestane, ono što se bolje ne pije. Pisat će - više ne za novine nego za sebe jer nije mogao bez pisanja.
Napisat će jednom priču o meni. Zamisli, o meni. Naravno ne shvaćajući o kome, to jest o čemu, piše. Sasvim slučajno.
Poludit će čim bude shvatio.
Pazi i ti jer ipak sada čitaš o meni. Pazi da ne poludiš.
Pazi.
Tramvaj sporo, kao u snu, kreće od postaje.