Work Text:
Lovro je opet u Ivanovom potkrovlju, mjesto zločina, misli u sebi dok pogledom krišom traži CD Josipe Lisac. Poznati crno bijeli lik na Ivanovoj polici gleda nazad u njega, kao da kaže tim legendarnim nazalnim glasom, "Sve će biti dobro, mladi pripadniče LGBT zajednice."
"Jesi dobro?" Ivanov glas momentalno vrati Lovru u sadašnjost, "Hoćeš nešto popit?"
Lovri bi dobro sjela jedna rakija, jedna od onih Maša i Vito sipaju u sebe kao vodu, a onda genc.
"Ma hvala, neću," Lovro odmahne glavom. A onda kimne prema CDu Josipe Lisac. "Zapravo... jel mo'š?"
Ivan mu se nasmiješi, onako kako samo on zna, lopovsko-anđeoski, "A jel?"
Lovri je odjednom dosta okolišanja, želi poljubiti ta nasmiješena usta.
Ni jedan se ne miče sa mjesta. Lovro zna da bulji, zna da se sramoti, zna da se crveni kao rak u ajvaru. Ne može to podnijeti, skrene pogled dolje.
Ivan polako napravi par koraka prema polici s CD-om, stavi ga u plejer.
Pjesma koja počne svirati nije O Jednoj Mladosti. Ivan je odabrao, kao da je znao, drugu pjesmu, onu koja bi Lovru podsjećala na Ivana svaki put kada bi kriomice slušao vinil. Lovro je odlučio da je O Jednoj Mladosti Ivanova pjesma, ali sebi je uzeo ovu, predzadnju sa albuma.
Lovrino iznenađenje je očito ispisano na njegovom licu.
"Ne voliš Vjerujem Ti Sve?" Ivanov pogled je zabrinut, fakinski, snobovski, vučji, sve u jednom.
"Zapravo, najdraža mi je," Lovro promrmlja, ne skidajući pogled s Ivana. Ivan se uvijek činio predobar da bi bio istinit, možda je lik mag?
Ivan se primakne bliže, njihova čela se dodirnu, "Znao sam," kaže, lagano trljajući svoj nos uz Lovrin, kao neki snobovski inuit.
Dok Josipa pjeva, "Zato, mili moj, vjerujem ti sve, vjerujem ti sve", Lovro zatvori oči, polako udahne atmosferu, to neopisivo "napokon", a onda prisloni svoje usne uz Ivanove.