Work Text:
Ratujemo mi.
Kao pas i mačka.
Svaki dan u sjedištu, ratujemo mi.
Bitke vodimo, tko je točan, a tko nije.
Ratujemo kao plima i oseka.
Ja znam da je on Kira. Nije mi trebalo dugo niti da skužim, njegov ego je prevelik. Odmah je pao za svaku zamku; ali i dalje ne želi priznati.
Valjda se boji kazne, dajem 32%.
Uvijek se svađamo; kao buka i tišina. Tučemo se, pa ljudi misle da se mrzimo. Možda su točni. Zadnji put nas je Soichiro odvojio.
Uvijek je isto.
On kaže jedno, pokušava nas odnijeti od pravog rješenja slučaja, ali ja znam da je to sve prevarancija; no, i dalje ništa ne napravim.
Zašto?
Iskreno, ne znam. Možda je zbog tog njegovog pogleda kada misli da uspijeva, možda je zbog tog njegovog osmijeha kada misli da je sam, možda je to zbog toga kako se osjeća biti blizu njega.
Odgovor na to ne bi trebao biti daleko, ali i dalje je komplicirano. Ne kužim se u tome kakvi su to osjećaji.
Ratujemo mi, kao svijetlo i tama.
Kada sam kod njega, moje srce krene lupati u čak i dragoj brzini. Kada me pogleda, osjećam se kao da mi se nešto miče u trbuhu.
Kada me drži, osjećam se kao da ništa drugo ne postoji.
Jer, istina jest, on možda je Kira.
Ali,
Ja njega volim.
I teško je da će se to ikada promijeniti.
Ratujemo on i ja kao pustoš i raskoš.
Stvarno ne znam ni kako se to dogodilo. Možda kad smo igrali tenis? Možda kad me je gledao kao da sam jedini na svijetu koji se njemu može suprotstaviti?
Ne bih rekao da itko osim mene i njega zna za to. On, naravno, to koristi za svoju dobrobit. Zna da se ne bih usudio ga uhititi. Zna da će to mene ozlijediti više nego njega.
Meni to ne škodi.
Neka me iskoristi koliko hoće, ali ja bi se i dalje vratio k njemu. Prije njega, sve je bilo isto. Odi na slučaj, pronađi kriminalca, uhiti ga.
Kod njega to nisam mogao napraviti.
Debatirao sam da li da ostavim slučaj? Da li da nastavim sa životom?
Mene stvarno nije bilo briga. Jer, svake noći, u vrijeme kad bi svi trebali spavati, on bi se kod mene ušuljao.
Tada po noći izgleda gotovo nevino; umoran, miran, čak i drag.
Nažalost, morao bih onda i sjediti normalno da bi on na mene mogao se leći. Ali, po prvi put, to mi nije smetalo. Stavio bi svoju glavu na moja bedra i otišao spavati. Ja bih njega tada milovao.
Zato što, kako bi se trebalo objasniti, da se najveći ubojica na svijetu, ušuljiva kod najboljeg detektiva na svijetu na ljubav?
Trebalo bi biti nemoguće.
Ali osjećalo se savršeno.
Ratujemo svaki dan, kao yin I yang.
Svađamo se. Tučemo se.
Ali kako se večer bliži, tako se i mi pomirimo.
Tada mi se ljubimo.
Cijele noći mazimo.
Ljubav tada vodimo.
Za ratove ne marimo.